Share

Nermina Mujagić

Ms Nermina Mujagić is a University Professor at the Faculty of Political Sciences, University of Sarajevo, where she teaches courses on the political science and communicology departments. She is an author of many books (Political de/re-socialization and media, Outside of politics, Politics as a spectacle, Silent speech of Bosnia…), monographs and articles. Her field of research are social and political conflicts, the culture of human rights, civic virtues, the media and the democratization of the public sphere.
Razgovor vodila: Aida Džanović

1. Profesorka Mujagić, imajući u vidu Vaš kritički stav nedavno izrečen u povodu izbornih rezultata i kompletne predizborne kampanje koja se vodila u Bosni i Hercegovini, možete li nam za početak opisati Vaš doživljaj izborne godine? Ako ju je, šta ju je obeležilo?

Gotovo na svakim izborima, pa tako i na ovim, uvijek propitkujem da li je bosanskohercegovačka demokratija izgubila svoje lice, jer njeno značenje, nažalost, ne mogu ni osjetiti, a kamoli dohvatiti u bosanskohercegovačkoj političkoj praksi, posebno tokom izbornih ciklusa. Ali, u tom vlastitom razočarenju u bh. demokratiju, ne vidim samo katastrofu, nego i mogućnost da ovakav oblik vladavine u BiH propadne do kraja, pa da onda na novo gradimo političku zajednicu, političku zajednicu u kojoj neće biti samo forma važna, nego i suština. Mene zanima demokratska, a ne etnokratska država, odnosno zainteresirana sam za političku zajednicu u kojoj ćemo raspravljati o kvaliteti vlasti, i kojoj će biti svrha da štiti prava pojedinca u odnosu na državu. Za mene demokratija nije puka procedura, nego sudjelovanje i oblikovanje u političkoj volji, sredstvo odgoja pojedinca i društva u kojem imamo jednaka prava da svi podjednako razvijamo vlastite sposobnosti. Dakle, da odgovorim na Vaše pitanje, ovi izbori nisu ni po čemu različiti u odnosu na prve višestranačke izbore koje smo imali s početka devedesetih.

2. Kako je, po Vama, izgledala predizborna kampanja? Ako se vratimo teorijskim uvidima, je li ona odavala elemente borbe jednih protiv drugih – kao borbe protiv neprijatelja ili smo imali demokratski model sučeljavanja kandidata kao političkih protivnika?

 Iskustvo bosanskohercegovačke etnodemokratije nas uči da su predstavnici tri dominantne etničke skupine u BiH (srpske, hrvatske i bošnjačke) uspjeli  privatizirati državu BiH – upravo proizvodnjom straha i neprijateljstva od Drugoga i prema Drugačijem. Pobjedom socijaldemokratskih partija prije izvjesnog vremena učinilo mi se da smo smanjili intenzitet politički proizvedenog  neprijateljstva među predstavnicima tri etnički konstitutivna naroda, jer su socijaldemokratske partije došle na scenu pa nam se u javnoj sferi činilo da smo na trenutak imali kako vi kažete ”demokratski model sučeljavanja kandidata kao političkih protivnika”. Međutim, danas sa velikim postotkom sigurnosti mogu kazati da su se  ta ”proizvedena politička neprijateljstva” samo nastavila, sa jednim jedinim ciljem – čuvanjem privilegovanih pozicija. Uopće ne vjerujem u politička neprijateljstva jer ista održavaju ‘balans moći’, odnosno cjelokupni nefunkcionalni i nedemokratski politički sistem. Hijerarhija položaja naše predstavnike vlasti održava na mjestima, i nije bitno da li su prvi, drugi, treći, bitno je da su dio igre u kojoj imaju svoje gratis kolače!

3. Jesmo li profesorka imali, demokratskoj kulturi imanentnu predizbornu kampanju?

Iz prespektive političkog marketinga, tj. na osnovu predizbornih slogana i poruka koji su bili dostupni javnosti, mogli smo zaključiti da smo zemlja ”uspješnih Bošnjaka” (sigurno i Srba i Hrvata), čiji su predstavnici uvijek ”uz narod”, ”jedinstveni” (vjerovatno u političkoj kratkovidosti), ”odlučni u promjenama”  (koje najavljuju status quo),  znamo ”podvući crtu”, (ali samo kad treba), jer imamo spremne ”hrvatske odgovore” (kao što imamo i srpske i bošnjačke). Dalje, konačno smo shvatili da hoćemo da ”živimo normalno”, a to je jedino moguće ako imamo ”pobjedu Srpske”. Ako hoću biti krajnje ironična, onda mogu kazati da nemamo razloga za ”nezadovoljstvo”, jer mi živimo ”narodnu demokratiju” u kojoj naša vlast uživa slobodu u prirodnom stanju, doduše to je malo, i malo više, iskrivljeno poimanje slobode u odnosu na zapadni svijet (jer je tamo sloboda društveno normirana, dakle ograničena, jer ista može biti zloupotrebljena od onih koji vladaju). Na osnovu onoga što smo čuli sa predizbornih skupova i putem medija, moglo se zaključiti da samo imamo razloga da budemo optimistični. ”Bit će bolje, samo nek se ne puca” – prava narodna izreka! Pošto je ”narodno mišljenje” jedino političko mišljenje u BiH, onda glavu gore. Zaboravimo sve, jer da parafraziram Borisa Budena, optimizam je na našim prostorima ”stvar zaborava”. Sve ukazuje da ćemo s lakoćom preskočiti besprijekorno pustošenje ove zemlje, kao što smo vrlo brzo nakon ratnih stradanja preskočili naša mezarja, grobove. Ništa novo na našim prostorima. Navikli smo se da zaboravljamo na prethodna obećanja koja su nam data a nisu ispunjena, da ne vidimo kako se u predizbornoj kampanji kritikuje ono što se potajno ima ili želi. Protiv korupcije su oni koji su dio korumpirane priče. Jedno patološko poimanje stvarnosti u kojem, vjerujemo da je ”SDA odbranila državu u ratu”, da će ”otvoriti 1000 radnih mjesta mjesečno”, da je ”Fahrudin Radončić najveći graditelj od Gazi Husrev bega”, da ”SDP gradi autoputeve”, da je ”Republika Srpska država u nastajanju”, kako tvrdi Cvijanovićka, da će Dodik ”pomoći Hrvatima ako se otcjepe”, ne izostaje ni ”pomoć RS-a Srbiji u procesu evrointegracija”, da ”HDZ brani Hrvatsku od Bilala Bosnića i njemu sličnih”. Ja nemam druge riječi nego da to nazovem političkom demagogijom. Ono što znamo o demagogiji jeste da je ona politički govor koji upotrebom emocija, predrasuda i neznanja, te lažnim obećanjima i širenjem mržnje naspram drugog, mobilizira ljude da iracionalno djeluju. To je odlika cezarističke vlasti (Milan Podunavac) gdje je narod masa, gdje se vlada na sili ili ljubavi spram vođa. Narod ako hoće biti narod, mora biti negacija mase jer ”narod predstavlja zajednicu pojedinaca” (Žarko Puhovski)..

4. Kako opisujete ulogu medija u kompletnom predizbornom procesu? Jesu li mediji dali dovoljno prostora za predstavljanje kandidatima? Kako opisujete njihovo predstavljanje?

Prostora je bilo i previše! Nekritičkim medijskim predstavljanjem kandidata mi samo pomažemo prosječnosti i konformizmu. Zbog nedostatka kritike postojećeg režima, zbog političkih pritisaka na medije i novinare, zbog nedostatka medijskih sloboda, naše političke stranke se ponašaju kao preduzeća političkog sadržaja, a naši političari kao biznismeni koje je usud  izbacio na nemirnu površinu. Politika vješto koristi medije, i mediji moraju mnogo raditi ukoliko se žele baviti ”interesom javnosti”..

5. Obzirom da kao autorica knjige ”Politika kao spektakl” promišljate o spektaklu kao postmodernom fenomenu, možete li nam reći ima li spektakularizacije u ovogodišnjoj predizbornoj priči? Jesu li i izbori u Bosni i Hercegovini postali neka vrsta političkog spektakla?

 Ako hoću biti dio tog spektakla, onda ću kazati da je Bosna i Hercegovina ”raj na zemlji”. Svjetski smo rekorderi po broju stranaka u odnosu na stanovništvo. Na nivou države imamo ukupno registriranih 190 političkih stranaka. Srećom nisu sve bile ovjerene u Centralnoj izbornoj komisiji za natjecanje na izborima. U Hrvatskoj ima manje političkih stranaka, čini mi se 112, u Srbiji 91, u Grčkoj 50, Turskoj 61, Velikoj Britaniji 12, Norveškoj 23, Švicarskoj 30 i sl. Ako bi se samo služili kvantitativnom metodom, možemo reći da smo pluralna zajednica – međutim i dalje tvrdim da se radi o lažnom političkom pluralitetu u kojem ima mjesta samo za ”desno” i kojem nije jasno diferencirana opozicija.

Dalje, za oktobarske izbore  prijavilo se  blizu 8000 kandidata, a od ovog broja blizu 500 njih je obnašalo funkciju na kantonalnom, entitetskom ili državnom niovu u proteklom mandatu, dok je blizu 800 osoba imalo funkcije na ministarskim pozicijama i pozicijama parlamentarnih zastupnika i delegata, kažu rezultati Transparency International BiH, Centra za istraživačko novinarstvo i UG ”Zašto ne”. Dakle, 61 posto aktualnih predstavnika vlasti sebe je lišilo svake odgovornosti u proteklom mandatu odlučivši da se opet kandiduju. Nakon februarskih protesta, ja sam očekivala  mnogo manji broj ”političkih veterana” na kandidatskim listama. Međutim, to se nije desilo jer se očigledno niko ne osjeća ni krivim ni prozvanim zbog toga što je skoro pola zemlje na granici samog siromaštva. Takva količina samoljublja meni govori da je u Bosni i Hercegovini jedino transparentna borba za moć, poziciju, status, fotelju. Nažalost,  nigdje nije tako očito kao u našoj zemlji koliko se legalizam i etno-nacionalistička gramzljivost prepliću. Svi oni koji se utrkuju imaju legalističke agrumente, dakle ”igraju se unutar  izbornog sistema” koji je skrojen da samo gladni, pohlepni za vlašću pobjeđuju. Onima koji su protiv spektakularizacije demokratije, njene zloupotrebe od nacionalista, nažalost, ostaje samo ideologija razuma i ništa više..

6. Kakva je po Vama uloga Međunarodne zajednice? Možemo li očekivati njen uticaj u postizbornom koaliranju?

Profesor Živanović ima tezu da smo mi zemlja političkog autizma, i kad uistinu pogledate kako se odnosimo prema svijetu uviđate tu gorku ISTINU. Mi nemamo mogućnost da artikulišemo vlastito iskustvo, da stvorimo jezik da komuniciramo sa svijetom, jer šta će nama taj svijet ionako nas on ne razumije. Najave da unutar EU nema proširenja u narednih pet godina, objeručke smo dočekali, taman da sebe potvrdimo i kažemo kako je EU gluha za našu istinu i da nama ne trebaju ”evropski standardi”. Ako aludirate na mješanje američke ambasade u izborni proces u BiH, moram priznati da sam bila iznenađena i čudi me da još ima iko interesa prema nama. Sveukupni bh. identitet je statičan, raspolućen, i ne tiče se života građana, i naša atipičnost vjerovatno inspiriše druge da nas malo probude, no pitanje je da li je to moguće bez radikalnih promjena i bez kritičke napetosti spram postojećeg, Delezovski rečeno ”protiv svog vremena, a u korist …” nečeg Novog i Drugačijeg..

7. Možemo li kratak komentar na izborne rezultate? Jesu li iznenađujući ili očekivajući?

Moram priznati da sam očekivala i najavljivala ovakve rezultate. Mene uopće nisu iznenadili upravo jer sam pažljivo pratila predizbornu kampanju i na osnovu nje shvatila da su ovakvi izbori kakve mi imamo u BiH, svojevrsni civilizacijski višak. Mnogi kandidati (izuzimam neke pojedince) bez politike uopće ne bi postojali u javnosti, ali eto, kod nas to prolazi jer u našoj zemlji najuzvišeniji je goli interes etnokratske autoritarne vlasti..

8. Ko, po Vama, predstavlja opoziciju na političkoj sceni Bosne i Hercegovine? Imamo li alternativu?

Ako mislite na političke stranke, ne vidim nikoga ko predstavlja opoziciju onako kako ja razumijem tu riječ. To što niste u vlasti, ne znači da ne radite za vlast. Za mene jedina opozicija, jedina alternativa u BiH jesu svi oni koji baštine bilo kakav oblik građanskog neposluha. Dakle, opoziciju sam vidjela nakratko na plenumima, među demonstrantima koji su učestvovali u ‘Beboluciji’, zatim u februarskim protestima 2014. Samo te ljude vidim kao one  koji su spremni pružiti otpor sadašnjosti, našoj surovoj realnosti. To je u bh. prostor unijelo neku nadu u alternativno mišljenje, koje bi u izvjesno vrijeme moglo da zasnuje jedan drugačiji identitet u BiH koji je spreman da se obračuna sa nacionalizmom, primitivizmom i neoliberalizmom. Djelovati politički ne znači osnovati političku stranku i boriti se za vlast, nego iznošenjem mišljenja i djelovanjem, boriti se za pravo, za dostojanstvo svakog pojedinca u zajednici. Za mene, dakle, opozicija ne mora biti institucionalizirana. Alternativa je, Budenovim riječima kazano, područje mogućnosti za praktičnu promjenu, za stvaranje novih ideja, orijentacija, strategija. To je skup mišljenja koja mogu da detektuju problem. Demonstranti su uboli u srce političkog. Žao mi je što alternativu ne prepoznajem u tako velikom broju političkih stranaka..

9. Kako opisujete prvobitno stranačku podeljenost a potom izborni krah socijaldemokratske partije u BiH? Šta se dešava sa levicom u Bosni i Hercegovini? Šta je sa njenom ideologijom (sve je više levičara a sve manje levice)?

Ako nemamo demokratske procese unutar samih stranaka koje plediraju da su socijaldemokratske, kako onda možemo govoriti o ljevici?! Lagumdžija je 17 godina na čelu SDP-a, a Dodik 18 na čelu SNSD-a.

Pa pogledajte samo igrarije oko vanrednog kongresa SDP-a, Dodikovo nepriznavanje izbornih razultata, i sve će vam se samo kazati. Tim partijama treba staviti embargo na termin ”lijevo”..

10. I najzad, kao analitičar, prethodne Opšte izbore u BiH nazvali ste lucidno – ‘buvljom pijacom’ ali i potcrtali da su promene moguće ako bude bilo dobre volje. U komentaru na ovogodišnje izbore takođe ste bili lucidni nazvavši ih ‘cirkuskom predstavom’. Izborni rezultat ispratili ste aplauzom etnosu i otpozdravom demosu. Verujete li da će ovoga puta biti dobre volje? Jesu li promene u naredne četiri godine ipak moguće?

 Nakon izbora, slijedi poznati scenario. Novoizabranim predstavnicima parlementarne demokratije narod više ne treba. Narod je obavio svoj posao, tako da može da bude u svojoj privatnoj sferi do narednih izbora. Ako u toj privatnoj sferi nijedan član porodice nema zaposlenje, ako nemate elementarne namirnice za život, ako vas slučajno neko pretuče, to će biti vaša privatna stvar u koju se država ne petlja! Kako doći do identiteta građanina u modernom smislu riječi, nisam više sigurna da je to moguće iz ovakvih političkih, ekonomskih i kulturnih okolnosti. Nastavimo li slijediti trenutnu političku logiku i naša budućnost, kao što nam je i sadašnjost, će biti isključena iz historije civilizacije. Nije pitanje zašto država BiH, nego koliko kome države BiH? Mi ne dosežemo ni do spornog koncepta suverene države, mi smo etno-nacionalistički privatizirana zemlja, vlasništvo predstavnika konstitutivnih naroda BiH kao i njihovih podgrupa kojima je koncept kolektivnog jedino bitan. Današnja BiH je udaljenija od ustavne demokratije nego svi režimi koji su joj prethodili. Ne da nam je potrebna dobra volja, nego kolektivna katarza u kojoj ćemo shvatiti da nam je potreban moralan politički okvir koji će podsticati građansku participaciju, ali ne samo u kontekstu lojalnosti, nego u kontekstu najlegitimnijeg izraza moralne autonomije čovjeka. „Neinstitucionalno nepovjerenje“ (Nenad Dimitrijević) prema Državi, Naciji, Etniji, Entitetima, Kantonima, političkim strankama, sastavni je elemenat građanske političke kulture koji teži društvenom napretku, jačanju civilnog društva i u konačnici izdizanju države iz cjeline njenog poretka, bez obzira kakav on bio. Samo u takvom pristupu vidim mogućnost da razgovaramo o rješenjima. Dok god ne raskinemo sa onim što imamo danas, nema budućnosti. Dakle, dobra volja, ali samo za radikalno protivljenje današnjem stanju i duha i intelekta.

.

 

Tags: , ,

Ms Nermina Mujagić is a University Professor at the Faculty of Political Sciences, University of Sarajevo, where she teaches courses on the political science and communicology departments. She is an author of many books (Political de/re-socialization and media, Outside of politics, Politics as a spectacle, Silent speech of Bosnia…), monographs and articles. Her field of research are social and political conflicts, the culture of human rights, civic virtues, the media and the democratization of the public sphere.

No comments yet.

Leave a Reply

*