Dileme o postojanju međunarodne zajednice ili međunarodnog društva su sve prisutnije u intelektualnim raspravama, jer različiti teorijski pravci u okviru zajednice različito posmatraju i definiraju subjekte i činioce te zajednice. Tako u okvirima realizma i neorealizma strukturu međunarodne zajednice čine države, dok po liberalizmu, neoliberalizmu, institucionalizmu i konstruktivizmu strukturu međunarodne zajednice čine svi legitimni subjekti međunarodnih odnosa. Kada je riječ o strukturi međunarodne zajednice nju je moguće posmatrati sa različitih aspekata ali će ipak svaki pokušaj imenovanja glavnih nosilaca međunarodnih kretanja uveliko uvjetovati i promjene u strukturi međunarodne zajednice i unutar međunarodnih odnosa.

Ovaj rad je teorijska rasprava o pojmu merđunarodne zajednice. Namjera nam je da kroz njega supčimo klasične / tradicionale i novije / savremenije škole mišljenja unutar međunarodnih odnosa. No, prije nego se upustimo u konkretno sučevljavanje teorijskih pogleda pokušat ćemo pojmu međunarodne zajednice dati određene teorijske konture  i upoznati sa njenom strukturom. Pitanje sa kojim otvoramo ovu raspravu i koje postavljamo pomalo naivistički glasi :

  1. Šta je to međunarodna zajednica?

Međunarodna zajednica pojam i fenomen kojeg je sa politološkog aspekta teško definirati, pojam koji „figurira u javnoj upotrebi, a njegovo značenje u politološkoj literaturi nije određeno“ (Mujagić; 2010: 49). No, iako je termin međunarodna zajednica jako prisutan u međunarodnoj javnosti i ima svoju teorijsku osnovu, vrlo često se različito shvata i definira „jer razni teorijski pravci u okviru zajednice vide različito subjekte i činioce“ (Janev; 2002: 64).

Međunarodna zajednica prema Vukadinoviću čini „središnju kategoriju svih teorijskih analiza međunarodnih političkih odnosa, a istodobno taj je termin sve prisutniji i u praksi međunarodnog političkog života“ (Vukadinović; 1998: 119). Promatrajući je iz perspektive ralizma i neorealizma međunarodna zajednica se definira kao skup država, dok se promatrana iz perspektive liberalizma, neoliberalizma, funkcionalizma, konstruktivizma definira kao skup više subjekata (države, međunarodne organizacije i ustanove i drugi nadnacionalni subjekti). Dakle, riječ je zasigurno o jednom od najfrekfentnijih pojmova kako u formalnim tako i u praktičnim međunarodnim odnosima, koji ujedno spada i u red najneodređenijih pojmova međunarodnog političkog  diskursa (Plant, 2003: 705 u Turčalo, 2009:10).

Koliko je međunarodna zajednica frekfentan pojam u međunarodnoj politici toliko su frekfentni i pokušaji da se ovom pojmu da jedna naučna i univerzalistička definicija. No, do danas su svi ti pokušaji ostajali bezuspješni, stoga nam preostaje da izdvojimo ona određenja koja su najbliža i najjedinstvenija.

Bivši generalni sekretar UN-a Kofi Annan međunarodnu zajednicu vidi kao „univerzalistički koncept koji predstavlja podjeljenu viziju, boljeg svijeta za sve ljude i izrazu toga u međunarodnom pravu, međunarodnim institucijama, nesebičnim humanitarnim akcijama“ (Annan, 2002: 30-31 u Turčalo, 2009:11).

Za francuskog teoretičara Raymonda Arona međunarodna zajedica predstavlja „novi koncept, cjelinu koja obuhvaća međudržavni sustav, svjetsku ekonomiju (ili svjetsko tržište ili svjetski gospodarski sustav), transnacionalne i nadnacionalne fenomene. Po Janevu međunarodna zajednica je „skup država objedinjen skupom principa koji omogućavaju minimum zajedničke politike“ (Janev, 2002: 65).

Za razliku od prethodnih mišljenja i pokušaja definisanja onoga što se podrazumijeva pod pojmom međunarodne zajednice profesor Schwarzenberger smatra da o međunarodnoj zajednici ne treba ni govriti jer ona po njemu i ne postoji. Profesor Schwarzenberger dalje nastavlja „društvo je put ka cilju, a zajednica bi sama sebi bila cilj“ a pošto kako on to kaže takvo stanje u međunarodnim odnosima još uvijek nije ostvareno, postoji društvo a ne zajednica“. Ovakav pristup u određenju međunarodne zajednice nas dovodi u dilemu kroz koju zapravo propitujemo stvarnost postojanja međunarodne zajednice. U tom promišljanu nameće nam se slijedeće pitanje: da li je uopće moguće ono što se danas redovno naziva međunarodnom zajednicom definisati takvom ili se pak radi o nižem stepenu organiziranja – „međunarodnom društvu“?

Govoriti o ostvarenju međunarodne zajednice po Vukadinoviću je „veoma složen i gotovo neralan zadatak, jer kako to on ističe „svaka stvarna zajednica zahtjeva stanovit stupanj samopožrtvovanja, samoodricanja i ljubavi“ a ovi elementi u današnjoj međunarodnoj i međudržavnoj interakciji nisu prepoznatljivi, jer su ovi subjekti jasno je više zainteresirani za ostvarenje vlastitih interesa, nego interesa zajednice (Vukadinović, 1998: 121).  Dakle, problem koji se vrlo često ističe i sa kojim se nastoji degradirati postojanje međunarodne zajednice jeste nepostojanje zajedničkog interesa. Tako predstavnici određenih škola mišljenja u okviru teorije međunarodnih odnosa ističu da kada  „se radi o međunarodnoj zajednici ona mora imati određene zajedničke interese svih članica i određenu grupu zajedničkih vrijednosti, principa i procedura“ (Simma & Paulus, 1998: 268 u Turčalo, 2009:19).

Ovakve tvrdnje promatrane sa druge strane, od predstavnika suprotnih škola mišljenja su neopravdane i neutemeljene jer oni smatraju da je upitno i na neki način neumjesno koristiti „čisto sociološku“ definiciju zajednice u određenju i definisanju međunarodne zajednice. Nepostojanje zajedničkog interesa ne mora nužno značiti i nepostojanje zajednice, dakle, međunarodnu zajednicu ne bismo trebali uvijek percipirati kroz postojanje zajedničkih interesa već bi naglasak trebali stavljati i na „principe, koji se trenutno smatraju zajedničkim, odnosno, dovoljnim za davanje legitimiteta određenoj akciji, koja će svojim rezultatima doprinjeti svjetskoj „globalnoj“ sigurnosti i humanosti (Turčalo, 2009:20).

Pored ovakvih dilema o postojanju međunarodne zajednice i / ili međunarodnog društva, vrlo često se dešava da se ova dva pojma poistovjećuju, stoga nam preostaje da u nastavku napravimo distinkciju ova dva fenomena.

Bull i Wight u svom određenju međunarodne zajednice i međunarodnog društva prave razliku imeđu tri škole (tradicije) mišljenja sa njihovim „specifičnim pogledima na pravo, međunarodno društvo i međunarodnu zajednicu“.

Prva Hobbesijanska, realistička tradicija smatra da se odnosi između država zasnivaju na stalnom „međusobnom natjecanju“. Međunarodni odnosi prema ovoj tradiciji određeni su „politikom sile, privremenih saveza i nacionalnih interesa“ (Turčalo, 2009) prema (Simma & Paulus, 1998: 26). Dakle, zastupnici ove teorije u međunarodnim odnosima smatraju da je „sila središnja kategorija promatranja odnosa u međunarodnoj zajednici i bez nje se ne može opisati, objasniti i predvidjeti daljnji slijed međunarodnih događaja“ (Vukadinović, 1998: 272).

Druga tradicija ili škola mišljenja o kojoj govore Bull i Wight je revolucionistička Kantilijanska tradicija koja je usmjerena ka „univerzalističkom poimanju svijeta“, i prema kojoj je u međunarodnoj politici moguće prepoznati potencijalnu zajednicu čovječanstava. Prema shvatanju predstavnika ove tradicije, država je „primarna jedinica“ međunarodnog društva.

Za razliku od prethodne dvije škole, treća Grocijanska tradicija je svojim mišljenjem suprotna Hobbesovom i Kantovom učenju tako što ne prihvaća hobbesijansko stajalište o međunarodnom poretku kao areni u kojoj akteri vode međusobnu borbu, a za razliku od kantilijanskog stava o individui kao ključnom akteru međunarodnog društva ova tradicija ističe državu kao ključnog aktera. Za razliku od međunarodnog drušva kojeg čine isključivo države, međunarodna zajednica pored država u svoju strukturu uključuje i druge subjekte. „Međunarodna zajednica obuhvata nivoe od individualnog, preko državnog do nadnacionalnog, koji obuhvata i međunarodne organizacije“ (Turčalo, 2009: 19)

2.  Sruktura međunarodne zajednice − pozicioniranje države u međunarodnoj zajednici

Struktura međunarodne zajednice može se, kako to ističe profesor Vukadinović, posmatrati sa različitih aspekata i pri tome se može istraživati položaj različitih grupa i skupina subjekata. Sama današnja struktura međunarodne zajednice u kojoj države i dalje imaju vodeću ulogu uz postojanje mnoštva drugih subjekata implicira nam i na velike promjene u međunarodnim odnosima. Dakle, u „svakom takvom pokušaju označavanja glavnih nosilaca dinamike međunarodnog kretanja, države se ipak pojavljuju kao najvažniji subjekti“ (Vukadinović, 1998: 129) i svojim aktivnostima utiču na strukturu međunarodne zajednice. Niz je faktora koji mogu doprinjeti promjenama položaja države a koji je kako smo konstatovali u korelativnoj vezi sa strukturom međunarodne zajednice. Vukadinović u svojoj knjizi „Međunarodni politički odnosi“ pravi slijedeću klasifikaciju tih faktora:

Prvu kategoriju čine prirodni i poluprirodni faktori među kojima se ističu: veličina teritorije, klima, stanovništvo. Ovi faktori nam dakako mogu ukazati na mjesto određene države u međunarodnoj zajednici. Pored prirodnih i poluprirodnih faktora kao još značajniji faktori koji mogu da djeluju na poziciju države u međunarodnoj zajednici ističu se oni faktori koji se odnose na „stupanj društveno-ekonomskog i tehničkog razvoja“, poput ekonomije, društveno-političkog uređenja, privredne stabilnosti, unutrašnje jedinstvenosti (Vukadinović, 1998: 129).

Drugu kategoriju činioca koji djeluju na poziciju države u međunarodnoj zajednici čine međunarodni odnosi kao dinamični procesi, koji stimuliraju ili onemogućavaju afirmiranje vanjske politike određene zemlje. Dakle, države iako još uvijek vodeći subjekti međunarodnih odnosa pod utjecajem različtih geografskih, ekonomskih, demografskih, tehnoloških i drugih prirodnih i društvenih faktora mogu imati različite pozicije u strukturi međunarodne zajednice. Shodno mjestu koje imaju u strukturi međunarodne zajednice možemo govoriti o postojanju velikih i malih država, no, u teoriji međunarodnih odnosa postoji i takozvana „tripartitna podjela država“ prema kojoj možemo govoriti o velikim, srednjim i malim državama. Pod velikim državama Vukadinović podrazumijeva one zemlje „koje imaju svjetske interese, a u kategoriju malih zemalja ubrajaju se one zemlje koje nisu kadre u većoj mjeri mijenjati sliku međunarodnih odnosa“. Za razliku od velikih i malih u kategoriju srednjih država ubrajaju se one države „koje nisu u mogućnosti provesti neku veliku svjetsku politiku, ali imaju određene interese koji prelaze njihove nacionalne granice“ (Vukadinović, 1998: 129-130).

Velike države su u međunarodnim odnosima i međunarodnoj zajednici na neki način uvijek imale povlašteni položaj i veliki utjecaj na zbivanja na međunarodnoj sceni, dok su se male i srednje države konstantno povinjavale interesima velikih država. Srednje i male države značajniju ulogu dobijaju početkom 20-tog stoljeća, pravom učešća na Haškim konferencijama, kao i na Pariškoj konferenciji 1919. godine. Međutim, i tada na tim konferencijama pravljena je kategorizacija država i isticana važnost  velikih država / velikih sila, a one su zapravo predstavljale prvu kategoriju država. Drugu kategoriju su činile zaraćene države koje nisu imale skoro nikakvog značaja, čije se mišljenje vrlo često nije uvažavalo. Treću kategoriju činile su „države koje su prekinule diplomatske odnose s centralnim silama“, dok četvrtu kategoriju čine neutralne i novostvorene države (Vukadinović, 1998: 130).

Nakon završetka Drugog svjetskog rata na mirovnoj koferenciji održanoj u Parizu 1946. godine „bilo je omogućeno mnogo šire sudjelovanje malih i srednjih država“, na ovoj konferenciji bilo je omogućeno svim zemljama da se bore protiv fašizma te iznesu svoja mišljenja i  stavove. Međutim, ubrzo se shvatilo da je i to bilo čisto „zamazivanje očiju“ jer  se istodobno na konferencijama u Teheranu, Jalti i u Postdamu oblikovala globalna slika međunarodnih odnosa bez sudjelovanja malih i srednjih zemalja. Isticanje velikih sila i njihovog položaja u međunarodnim odnosima je nastavljeno i sa osnivanjem Ujedinjenih nacija. U Povelji UN-a u poglavlju tri koji govori o glavnim organima UN-a odnosno poglavlju pet koje se odnosi na Vijeće sigurnosti ističe se stalno članstvo pet velikih sila sa „pravom veta“[1]  na svaku mjeru, prijedlog,  koja / koji  bi bila / o u suprotnosti sa njihovim nacionalnim interesima ili politikom.

Promatrajući poziciju malih i srednjih država u međunarodnoj zajednici često se javljaju mišljenja koja ih „diskvalificiraju iz bilo kakvih mogućih konstruktivnih napora koji bi pridonijeli tome da i one zauzmu određeno mjesto u međunarodnim odnosima“. Njihovo postojanje i obitavanje u strukturi međunarodne zajednice se ne dovodi u pitanje, šta više one su primjeri kvantitativnog razvoja međunarodne zajednice, ali koje su pod određenim utjecajem velikih sila. Vukadinović ističe da je promatranje malih i srednjih država kroz njihovu povezanost sa velikim državama pogrešno jer je to ponovno vraćanje na politiku sile u međunarodnim odnosima. Vukadinović  smatra da „s obzirom na položaj malih država u strukturi međunarodne zajednice i s obzirom na njihove vanjskopolitičke aktivnosti“ postoje tri kategorije malih država i to „ zemlje integrirane u okviru vojno – političkih blokova, stalno neutralne i neutralističke države  i, na kraju, države koje su se opredijelile za politiku nesvrtanosti. [2]

U prethodnim dijelovima smo naglasili da međunarodna zajednica nije neka stabilna i neizmjenljiva kategorija i stoga je potpuno  razumljivo da se pod utjecajem različitih faktora ili kako to navodi Vukadinović pod utjecajem „statike i dinamike međunarodnih odnosa“ mijenja i slika međunarodne zajednice. Struktura međunarodne zajednice se mijenja sa društveno ekonomskim razvojem, sa političkim transformacijama unutar jedne zemlje. Vukadinović dalje navodi da je svaka „nestabilnost u strukturi međunarodne zajednice zakonita pojava i u tako velikom krugu različitih država normalno je da se promjenom pozicije  pojedine zemlje mijenja i raspored snaga u međunarodnim odnosima, a ukoliko postoje veće turbulencije izazvane od strane velikih država ili recimo ako se  radi o promjenama u okvirima saveza ili koalicija to se automatski osjeća i u međunarodnoj zajednici.

3. Međunarodna zajednica iz perspektive liberala i realista.

Iako je termin međunarodna zajednica jako prisutan u međunarodnoj javnosti, vrlo često se različito shvata i definira. To je fenomen koji je zasigurno ostavio velikog  traga na teorijske analize  u okviru  škola ili tradicija mišljenja o međunarodnim odnosima. Fenomen oko kojeg se sukobljavaju realizam i liberalizam, neorealizam  i  neoliberalizam   kao i novije tradicije ili škole mišljenja poput konstruktivizma i institucionalizma. O ovim sukobima tradicija   promišljanja  u međunarodnim odnosima  nešto više ćemo govoriti u nastavku  ovog  dijela rada.

Dakle, kada je  riječ o „sukobima“  na relaciji  realizam – liberalizam  mora  se priznati da je riječ o sukobu  koji  ima svoju  historijsku  liniju  i da je zapravo  riječ  o sukobu  klasičnih i vodećih škola mišljenja.

Klasični realizam je pravac mišljenja  koji  korijene  svoga nastanka ima  još u  „antičkom  razdoblju“, možemo ga pronaći kod Tukidida, a kasnije i u „ djelima Makijavelija, Hobsa, Hjuma, Vatela i Genza“ (Janev, 2002: 126). No, iako njegovi  korijeni  sežu  daleko u historiju  smatra  se  da se realizam  razvija  tek „polovicom ovog  vijeka“ a kao  njegov  tvorac i najpoznatiji  predstavnik  smatra se Hans Morgenthau. Morgentahauerova  teorija  polazi od „ Hobbesovskog poimanja  svijeta  u  kojemu  vlada  prirodno stanje anarhije, borba  svih  protiv  svih, te stoga slijedeći Hobbesovo shvatanje čovjeka kao bića  željnog  moći  Morgenthau  izvodi  zaključak, da  politički  realizam  vjeruje da politiku  kao i društvo uopće  usmjeravaju objektivni zakoni  koji imaju  korijene u  ljudskoj  prirodi“ (Morgenthau, 1963: 43 u Turčalo, 2009:25)

Oslanjajući  se  na Hobsovo  shvatanje „prirodnog  stanja anarhije“ i opće međuljudske  borbe, realistička škola smatra da se međunarodna  zajednica  nalazi  u  jednom  stanju  anarhije  i  kao njene  ključne  aktere  ističe  nacionalne države,  koje mehanizmom  moći  nastoje „premostiti  vlastite interese naspram  interesa drugih država“ (Jacobs, 2006: 47 u Turčalo, 2009 :25). Ovakvo  stanje  u međunarodnoj  zajednici  gdje nacionalne  države nastoje  ispred interesa zajednice  staviti  vlastite  interese  poslužilo je Hjumu, Vatelu, Genzu i drugim  realistima  da  međunarodnu  zajednicu  okarakterišu  anarhičnom  i  da dalje zastupaju  mišljenje da  je za „očuvanje  mira neophodno postići „balans  snaga“ među državama (Janev, 2002: 126).

Klasični realizam vidi države kao jedine subjekte međunarodnih odnosa, čiji je osnovni „vanjsko-politički cilj“[3] opstanak i jačanje države na međunarodnom planu. Ovakav vid opštih tendencija sila ka jačanju, bilo ekonomskom, kulturnom ili političkom liberali smatraju glavnim izvorom konflikata, jer „svaka sila teži teritorijalnoj ekspanziji“ i širenju sve dok ne dostigne „uravnoteženje između dva faktora; spoljnog pritiska i unutrašnje organizacije, pri čemu „sile“ nemaju sklonost da izgube teritoriju bez borbe“ (Janev, 2002: 130). Stoga, po mišljenju određenog broja teoretičara međunarodnih politčki odnosa „sila je središnja kategorija promatranja odnosa u međunarodnoj zajednici i bez nje se ne može opisati, objasniti i predvidjeti daljnji slijed međunarodnih događaja “po njihovoj percepciji bez nje je „nemoguće zamisliti budući razvoj“ (Vukadinović,1998: 294).

Kada je riječ o realizmu / realpolitici većina današnjih teoretičara i zastupnika ovog teorijskog pogleda, naročito onih koji dolaze sa područja SAD, Velike Britanije, Francuske i prostora bivše SFRJ poimaju ga kao „teoriju zasnovanu na pretpostavci da je svjetska politika u suštini nepromjenjiva borba među državama od kojih svaka gleda primarno sopstvene interese“. Prema tom shvatanju oni  realizam / realpolitku određuju kao teorijski pogled, gdje je gotovo glavna tvrdnja (aksioma) da države treba da se „pripremaju za rat kako bi održale mir“ (Duraković, 2009: 27).

Za razliku od klasičnog realističkog promišljanja o međunarodnim političkim odnosima kao njegov oponent ističe se klasični liberalizam. Klasični liberalizam se smatra starijom teorijskom paradigmom i tradicijom promišljanja o međunarodnim odnosima od realizma. To je teorijski pravac koji svoje izvore nalazi u djelima niza „filozofa liberalizma, političara i državnika koji su bili uvjereni da se svijet može preurediti prema liberalnim nazorima“ (Stefanović i Štambuk, 2008: 85). Među najistaknutijim filozofima liberalizma i sljedbenicima ove tradicije mišljenja možemo istaći: „Adama Smita, Immanuela Kanta, Johna Stuarta Milla, Woodrowa Wilsona, Johna Hobsona i Johna Maynard Keynesa“. No, ipak po mnogima najveći uticaj na razvoj liberalizma imao je John Locke, koji sa svojim liberalizmom nastoji da kreira državu u kojoj je obezbjeđen najveći stepen ličnih sloboda.

Liberalizam je u osnovi teorijska paradigma koja u centar svog teorijskog promišljanja postavlja pojedinca, narod; teorijska paradigma koja na neki način štiti narod od države.

On ne samo da definiše „da je primarna svrha države zaštititi prava pojedinaca, već nastoji smanjiti ulogu države na goli minimum, dakle „sužuje sferu države i proširuje sferu društva“[4]. Kegley i Witcopf pojašnjavajući liberalni pogled na svijet „ističu da je u suštini liberalizma naglasak na utjecaju ideja na ponašanje, jednakost, dostojanstvo i slobodu pojedinaca kao skup moralnih vrijednosti i vrlina“ ističući da ljudska bića treba posmatrati kao cilj a ne kao sredstvo (Duraković, 2009: 22).

Za razliku od europskih teoretičara liberalizma „američka doktrina savremenog, a još uvijek „klasičnog liberalizma“ javlja se nešto kasnije preuzimajući elemente evropskog liberalizma, tako da se početak savremenog klasičnog liberalizma vezuje za Aleksisa de Tokvila, koji na orginalan način povezuje osobenosti političkog sistema i državne spoljne politike“ (Janev, 2002: 117).

Kao najžešći zagovornik ove koncepcije o „savremenom klasičnom liberalizmu“ ističe se nekadašnji američki predsjednik Woodrow Wilson koji se zalagao za to da „građanska i politička prava u svim zemljama međunarodne zajednice budu u što većoj mjeri izjednačena, što je kako možemo primjetiti osnova za brži razvoj univerzalnih međunarodnih pravnih pravila, ali i liberaliziranje ekonomskih sistema država u međunarodnoj zajednici, što je uslov jačanja ekonomskog povezivanja“. Ovim bi se na neki način degradirale tvrdnje realista da postojanje međunarodne zajednice dovodi do toga da „ljudi žive pod potpuno različitim uvjetima i zbog toga ne mogu razviti iste interese (Morgenthau,1963: 233 u Turčalo, 2009:28).

Klasični liberalizam je teorija koja „očuvanje bezbjednosti države na međunarodnom nivou vidi u demokratskim porecima koji se formiraju u većem broju država“ i stoga prema ovoj teoriji kao elementi koji djeluju na obuzdavanje konflikata navode se međunarodne institucije, međunarodni moral i pravo (Janev, 2002: 90). Librealizam naglašava moralni princip ispred „težnje za vlašću i institucijama“ ističući međunarodnu politiku kao borbu za saglasnost, a ne moć (Duraković, 2009:22).

Međutim, za kritičare liberalizma i ovaj pristup je upitan  jer se kao ključni problem liberalizma u međunarodnim odnosima ističe „pronalaženje načina da se uspostavi adekvatan međunarodni poredak, koji bi bio efikasan i da se pronađe metod za kontrolu rada institucija međunarodnog poretka“ (Stupar, 2005: 96).

U osnovi prema realističkim shvatanjima nemoguće je govoriti o postojanju međunarodne zajednice bez postojanja institucija, institucionalnog poretka te zajednice koji će simbolizirati vrhovnu vlast i balansera odnosa u okvirima te zajednice. Ukoliko se još u promatranju međudržavnih odnosa budemo oslanjali na ljudsku prirodu koja je u osnovi konfliktna, prema kojoj je kako to kaže Hobbes „čovjek čovjeku vuk“, onda su na neki način opravdane tvrdnje realista o anarhičnoj međunarodnoj politici i anarhičnim međunarodnim odnosima a samim tim i međunarodnoj zajednici. Na kraju liberali, naravno, odbacuju i ove tvrdnje jer oni egzistenciju svjetskog društva vide uz uporedno postojanje i drugih subjekata međunarodnih odnosa i njihovu međusobnu interakciju.

4. Međunarodna zajednica iz perspektive neoliberala i neorealista

U ovom dijelu rada govorit ćemo o dvjema teorijama koje su nastale kao nadopuna vodećih teorijskih škola ili tradicija promišljanja o međunarodnim odnosima. Sa jedne strane riječ je neorealizmu kao nadopuni realizma i sa druge strane o neoliberalizmu kao nadopuni liberalne teorije.

Neorealizam je teorija koja dopunjuje klasični realizam. Zastupnici ove teorije  gledaju na državu kao ključnog aktera u međunarodnim odnosima i kao njen ključni zadatak pretpostavljaju  ostvarivanje nacionalnih interesa, pod kojima oni za razliku od realista (čiji je nacionalni interes ostvarivanje nacionalne moći) ističu jačanje države i slabljenje pozicije neprijatelja. Kao i realisti i oni polaze od tvrdnje da država djeluje unutar anarhične strukture, gdje ne postoje nadređene institucije koje će simbolizirati vrhovnu vlast, koja će na neki način moderirati i sankcionisati njihovo ponašanje, dakle institucija koja će biti „balanser“ međuržavnih odnosa (Turčalo, 2009:32). Za neorealiste individualni nivo ne igra nikakvu ulogu i oni u odnosu na realiste ne prihvaćaju objašnjenja temeljena na antropološkim premisama, već u fokus svog promatranja stavljaju međunarodni sistem koji će modifikovati politiku, ističući da „upravo njegova struktura i promjene unutar njega određuju ponašanje države.

Sistem ima tri nivoa. Prvi nivo je organizirajući (rukovodeći) princip, koji određuje broj glavnih aktera. Drugi je jedinični aspekt subjekata koji su heteronomni ili istovjetni, odnosno imaju jedinične atribute ili svojstva, gdje je moć jedan od osnovnih principa. Treći nivo je distribucija moći među državama odnosno akterima, dakle riječ je o balansu moći ili balansu snaga između država gdje će sistem ostati nezavisan od „pojedinih težnji država“. Države će prema Waltzovoj ideji usklađivati svoju politiku u zavisnosti od sistema s tim da postoji mogućnost izlaska iz balansa kada „glavne sile procene da je za njih neophodna ili isplativa promena“(Janev, 2002: 89).

U ovom teorijskom uvidu današnja saradnja između država temelji se na „slobodnoj saradnji“ gdje države teže ostvarivanju apsolutne dobiti i vlastitom jačanju. Međutim, kao jednu od prepreka „slobodne saradnje“ i kreiranja međunarodne zajednice neorealisti navode anarhiju i strah da će „razmjena dobara i usluga kao i nastojanjem da se ostvari suradnja“ država postati ovisna o drugima pri tome gubeći ono što neorealisti smatraju ključnim za državu, njen „suverenitet“. Jedan od vodećih neorealistra Kenet Waltz ovakav pristup povezuje sa sigurnosnom (bezbjednosnom) dilemom dovodeći u pitanje stvarne namjere i interese drugih država, jer ukoliko iz saradnje „jedan od partnera izvuče veću dobit postoji opasnost da tu prednost upotrijebi protiv drugih iz čega proizilazi da je za neorealiste rat mnogo izglednija opcija nego saradnja“.

Suprotno od realizma i neorealizma, kao dopuna klasičnog liberalizma nastaje neoliberalna teorija. Neoliberalizam je nastao u onim trenucima kada je liberalizam počeo da gubi svoj stvarni značaj. Do kraja Hladnog rata liberalizam je „dijelom zbog propasti Lige naroda a dijelom i zbog hladnoratovskih prilika koje su pogodovale realističkoj i neorealističkoj paradigmi ostao na margini. Završetkom Hladnog rata ponovno je takoreći liberalnoj teoriji udahnut život. Kao jedan od ključnih razloga ponovnog uspona neoliberalne teorije je i  činjenica da “državno centrične teorije“ ni realizam ni neorealizam nisu uspjele objasniti miran kraj Hladnog rata niti obuhvate dinamiku društvenih promjena koje su uslijedile nakon njega“ (Turčalo, 2009:33).

Teorija neoliberalizma ne zanemaruje postojanje drugih subjekata međunarodnih odnosa i međunarodne zajednice, štaviše ističe postojanje raznoraznih aktera „multinacionalnih korporacija i transnacionalnih organizacija koje kandidiraju nove teme unutar međunarodne zajednice, te proizvode međuzavisnost na globalnom planu. Na taj način pojavljuje se niz novih specifičnih interesa koji mogu odrediti pravce i načine djelovanja države u međunarodnoj zajednici“ (Turčalo, 2009:34-35). Neoliberalizam daje i novu definiciju interesa „smatrajući da su zajedničke vrijednosti i suradnja među ljudima elementi koji čine sukob interesa među državama premostivim“ (Turčalo, 2009: 35).

 Neoliberali za razliku od realista i neorealista silu ne stavljaju u centar odnosa u međunarodnoj zajednici već je po njihovom sudu sila u međunarodnoj zajednici „vezana za ograničenja koja proizilaze iz uzajamne koegzisencije država, gdje međunarodno pravo ima izvjesnu ulogu“ (Janev, 1998: 58). Iako svoju naklonost pridaje blagostanju i mirnom djelovanju neoliberalizam po McGrew nije „pacifistička teorija“, a u prilog tome kao argumentaciju navodi represivne akcije koje međunarodna zajednica utemeljena na liberalnim vrijednostima poduzima protiv neliberalnih autoritarnih režima (Turčalo, 2009:35 ).

5. Međunarodna zajednica iz perspektive  konstruktivista i institucionalista

Dok zastupnici dvaju vodećih teorija o međunarodnim odnosima realisti i liberali svoje promatranje međunarodnih odnosa zasnivaju na sili i slobodnoj trgovini, najnoviji teorijski pravac koji za svoj snažni razvoj može da zahvali promjenama izazvanim nakon hladnog rata,  konstruktivizam ističe ideje kao ključna sredstva promatranja međunarodnih odnosa i općenja u međunarodnoj zajednici. Konstuktivizam, iako najmlađa teorija međunarodnih odnosa ima daleku historijsku podlogu, čak su njegovi elementi „bili prisutni i u idealističkom promatranju međunarodnih odnosa između dva svjetska rata“, svoj uspon doživio je 90-ih godina. Za konstruktiviste ključni akteri u međunarodnim odnosima su „države i velikodušne koalicije“ a pored toga važnu ulogu u međunarodnim odnosima imaju individue koje su nosioci ideja. Za njih su i međunarodni odnosi i međunarodna zajednica „produkt ideja i interpretacije različitih aktera“.

Alexandar Wendt i John Rugge, koji se ističu kao glavni autori ovog pravca u svojim promišljanima „posebno se oslanjaju na izvore promjena, a centralno pitanje za  njih postaje kako različite grupe, a naročito elite shvataju identitete i interese“ (Miščević, 2007: 347).

Za ovu teoriju, sila nije potpuno irelevantna, ali se naglasak stavlja na stvaranje ideja i identiteta,  konstruktivisti ističu da akteri u svom djelovanju u međunarodnim odnosima slijede logiku prema kojoj „akter u određenoj situaciji nastoji djelovati društveno primjereno, nastojeći da pronađe odgovarajuće pravilo i djeluje u skladu sa njim“. Zastupnici ove teorije ne poriču anarhičnost međunarodnog sistema, s tim da se anarhijom definira ono što država smatra anarhijom. U svom objašnjenju međunarodne zajednice konstruktivisti velik naglasak stavljaju na kulturu i norme s tim da pod kulturom podrazumijevaju sistem značenja, sistem vrijednosti i repertoar strategija djelovanja države i međunarodne zajednice, a norme predstavljaju konstitutivni dio međunarodne zajednice.

Po konstruktivistima međunarodni odnosi i međunarodna zajednica su socijalna konstrukcija koja putem komuniciranja i dogovora među akterima postaje socijalno relevantna činjenica. Iako priznaju da države u međunarodnoj zajednici imaju različite interese i da ti različiti interesi mogu voditi pojavi otvorenih konflikata, oni ističu da se i takav vid  konflikata može kompromisno rješavati, jer su države članice međunarodne zajednice spremne djelovati kooperativno, a sve kako bi održale svoj kontinuitet u međunarodnoj zajednici. U tom smislu za konstruktiviste i međunarodna politika je društvena konstrukcija, a međunarodna zajednica ne oslikava samo interese svojih članova, već svojim utjecajem konstruira identitet i interese aktera (Turčalo, 2009: 38).

Za razliku od konstruktivizma koji stoji na stanovištu da su „ideje i kultura“ ključne za promatranje  međunarodnih odnosa  i odnosa u međunarodnoj zajednici, institucionalizam ističe važnost uspostavljanja sistema i institucije koji će predstavljati nadređenu instancu (vrhovnu vladu / vlast). Institucionalizam kao teorija svoje izvore nalazi u djelima Johna Lockea i Immanuela Kanta. U svom traktatu „O vječnom miru“ nastalom 1795. godine Kant je takoreći utemeljio idealističku teoriju koja „apostrofira miroljubivost (republikanski) uređenih država čije bi širenje dovelo do vječnog mira“ (Turčalo,2009:41). Iz institucionalističke perspektive međunarodni sistem se nalazi u stanju sličnom Lockovom prirodnom stanju, što znači da su sve države slobodne i jednake, ne postoji neka nadređena instanca koja će ih kontrolirati, ali postoji „prirodno pravo na zaštitu vlasništva i života, i ko ga prekrši može biti ubijen“. Institucionalisti smatraju da države nisu jedini akteri u međunarodnim odnosima već se po njima međunarodna politika interpretira i između nevladinih i vladinih međunarodnih organizacija, transnacionalnih kompanija i u konočnici između individua.

Zatupnici institucionalističke perspektive idu korak dalje od prethodnih teorija / škola promišljanja međunarodnih odnosa, institucionalisti se zalažu za uspostavljanje sistema i institucije koje će regulirati konfliktna ponašanja država i ostalih aktera unutar međunarodne zajednice kako ne bismo govorili samo o postojanju gubitnika i dobitnika. Dakle, institucionalisti idu korak dalje neograničavajući se na državu kao jedinog aktera u međunarodnim odnosima, već uključuju i sve  druge. Prema institucionalističkim tvrdnjama i unutar međunarodne zajednice ne postoje samo odnosi između državnih vlada, nego su države u ovom slučaju potpuno otvorene za suradnju, komunicirajući međusobno na svim nivoima i izgrađujući zajedničke civilne, kulturne, ekonomske i druge  mreže, s tim da institucionalisti veliku pažnju daju ekonomiji kao veoma važnom faktoru umrežavanja država (Turčalo,  2009:44-45).

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Međunarodna zajednica je pojam koji se ustalio u međunarodnom političkom životu, te sve češće biva upotrebljavan (između ostalog  i od strane  svojih kritičara)  kao termin za označavanje jednog globalnog (svjetskog) ekonomskog, političkog, pravnog, socijalnog, ekološkog, kulturnog, te vojnog fenomena. Iako čini centralnu kategoriju svih teorijskih analiza u međunarodnoj teoriji, međunarodna zajednica ipak nema jasno određenu definiciju već biva različito definisan, prije svega jer različiti teorijski pravci u okviru zajednice imaju različita viđenje po pitanju subjekata i činioca međunarodne zajedice, čak u određenim krugovima postoje i napori za njezinim eliminiranjem. Dok jedna grupa teoretičara uglavnom, zastupnika realističke i neorealističke škole mišljenja kao jedine i najvažnije subjekte međunarodne zajednice izdvaja države, druga grupa, uglavnom zastupnika liberalne i neoliberalne škole mišljenja isključuje državu kao vodećeg subjekta, te naglasak stavlja na društvo i pojedinca.

Pored ovih klasičnih oponentnih škola mišljenja u novije vrijeme pojavljuju se noviji načini ili škole promišljanja, koji na neki način imaju ulogu pomiritelja klasičnih škola mišljenja. Naime, radi se o konstruktivizmu i institutcionalizmu koji kao subjekte u strukturi međunarodne zajednice vide sve subjekte međunarodnih odnosa, dakle, i državu i pojedinca i međunarodne i multinacionalne organizacije kao i ostale institucije. Sa druge strane kada je riječ o činiocima i faktorima koji određuju strukturu međunarodne zajednice oni mogu biti klasifikovani u nekoliko kategorija, a najprihvatljivija klasifikacija je ona koja govori o prirodnim i poluprirodnim faktorima ili činiocima među koje spadaju veličina teritorije, klima i stanovništvo i druga kotegorija koja govori o činiocima koji djeluju na poziciju države u međunarodnim odnosima među koje ubrajamao: ekonomiju, demografiju, tehnološki napredak i drugo. Shodno strukturi međunarodne zajednice i klasifikaciji faktora koji utiču na poziciju države u međunarodnoj zajednici pravi se i klasifikacija država, pa ćemo s obzirom na prirodne i poluprirodne faktore moći govoriti o postojanju velikih, malih  i srednjih država; dok prema drugoj kategoriji faktora ili činioca moći ćemo govoriti o bogatim i siromašnim jakim ili slabim državama.

Upravo ovaj način određivanja pozicije države u međunarodnoj zajednici i stvaranje jaza između bogatih i siromašnih promatran sa sigurnosnog aspekta smatra se glavnim izvorom konflikata. Ako tome još pridodamo i stalne tendencije država ka vlastitom ekonomskom, kulturnom i političkom jačanju i stalnoj borbi za međunarodnu prevlast onda ne možemo govoriti o postojanju zajedničkih interesa, a niti o postojanju zajedničkih potreba i stavova, već će biti riječ o zadovoljenju nacionalnih interesa, što može narušiti stepen sigurnosti u međunarodnoj zajednici kao i njen kredibilitet. Uslijed ovakvog općenja u međunarodnoj zajednici kada postoje različiti pogledi o strukturi i činiocima međunarodne zajednice, pozicijama država i ostalih subjekata u strukturi međunarodne zajednice, uz različite interese, potrebe i stavove vodećih subjekata međunarodne zajednice vrlo lahko će doći do zaoštravanja odnosa među državama, što će voditi otvorenim konfrotacijama i konfliktima, koji opet vrlo lahko mogu poprimiti dimenzije oružanog konflikta.

---

LITERATURA

1. Beridan, Izet, Vajzović, Emir. (2009): Demokratija i ljudska prava [hrestomatija], Sarajevo, FPN,
2. Duraković, Nijaz (2009): Međunarodni odnosi, Sarajevo, FPN
3. Janev, Igor (2002): Međunarodni odnosi spoljna polika, Beograd, Institut za političke studije
4. Mujagić, Nermina (2010): Tihi govor Bosne, analize nesvakidašnjih politika: politika – mediji – međunarodna zajednica, Sarajevo, Fondacija Heinrich Böll Stiftung
5. Stupar, Milorad (2005): Liberalizam i globalizacija, Beograd, Filozofski fakultet, dostupno nahttp://www.doiserbia.nb.rs/img/doi/0353-5738/2005/0353-57380527091S.pdf
6. Vukadinović, Radovan (1998): Međunarodni politički odnosi, Zagreb, BARBAT
7. Štambuk, Stefanović, Jelica (2008): Diplomatija u međunarodnim odnosima, Beograd, Čigoja štampa,
8. Turčalo, Sead (2009): Institucionaliziranje međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, Fakultet političkih nauka, (magistarski rad).

 

---