Humanitarna intervencija i državni suverenitet

O pojmu suvereniteta do danas su se razvila i formulisala mnoga mišljenja i teorije, no, prvi tragovi upotrebe ovog pojma sežu do rimskog carstva, i u daleku 1576. godinu kada je Žan Boden u svom fundamentalom djelu Šest knjiga o republici, iskovao i razvio pojam suvereniteta kao glavnu temu političkog i pravnog mišljenja. U tim

O pojmu suvereniteta do danas su se razvila i formulisala mnoga mišljenja i teorije, no, prvi tragovi upotrebe ovog pojma sežu do rimskog carstva, i u daleku 1576. godinu kada je Žan Boden u svom fundamentalom djelu Šest knjiga o republici, iskovao i razvio pojam suvereniteta kao glavnu temu političkog i pravnog mišljenja. U tim prilikama Boden suverenitet objašnjava kao apsolutnu, vječnu i neograničenu vlast države nad narodom.

Kada se u određenim politološkim i filozofskim debatama raspravljalo o fenomenu suvereniteta apriorno se polazilo od ove teze o apsolutnom državnom – nacionalnom suverenitetu ističući da je država ta koja konstantno manifestuje neprekidnost svoje vlasti. Međutim, danas ipak ne možemo reći da je suverenitet prolazeči kroz različite faze društvenog razvoja ostao imun na promjene u međunarodnim odnosima. Već sada postoje određeni otkloni kada je u pitanju pojam suvereniteta i više ne možemo govoriti o državi kao apsolutnom vlasniku suvereniteta, njegovo značenje je promjenjeno i više se ne promatra samo sa stanovišta „prava države već i kao njezina dužnost“(Matić, Mikac; 2010:28).

No, međutim,država i dalje ostaje ključnim nosiocem suverenosti, s tim da joj ta suverenost implicira određene odgovornosti i obaveze, kojih se država treba pridržavati da bi joj se priznala Poveljom zagarantovana prava. Na tragu toga, primarna odgovornost i obaveza države je da zaštiti svoje stanovništvo ne samo od određenih oblika fizičkog nasilja već i od svih drugih mogućih oblika nasilja koji će uvjetovati društvenu nesigurnost.

Dakle, jasno je da državni suverenitet mora biti u vezi sa individualnim suverenitetom, šta više oni moraju biti u ravnoteži, jer s jedne strane države se danas vide kao instrumenti koji se stavljaju na uslugu svojim građanima, država je ta koja se pojavljuje u ulozi zaštitinika individue i njenih temeljnih ljudskih prava. Sa druge strane individualni suverenite pod kojim najčešće podrazumijevamo „fundamentalu slobodu svakog pojedinca garantovanu Poveljom Ujedinjenih nacija i kasnijim međunarodnim ugovorima unaprjeđen je obnovljenom i širokom rasprostranjenom svješću o važnosti ljudskih prava“ (Glušac, 2010:84).  

Državni suverenitet „nekada promatran iz ugla vladara, danas se mora posmatrati iz ugla naroda“, te stoga možemo govoriti o narodnom a ne državanom suverenitetu. Iz toga proizilazi da ukoliko stanovništvo trpi ozbiljnu štetu koja je rezultat „unutrašnjih sukoba, pobune, represije ili propadanja države, kada je ta država nevoljna, i u nemogućnosti da zaustavi takvo stanje“ (Evans,2008:40) ili pak sama posegne za vršenjem nasilja nad svojim građanima kršeći njihova temeljna ljudska prava, ona se ne može više pozivati na načelo suverenosti i tvrditi da je ono štiti od kritike izvana ili vanjske intervencije. U takvoj situaciji princip neintervencije se stavlja u drugi plan a međunarodna zajednica ima odgovornost da zaštiti.

Mnogi će reči da je ovakav stav u suprotnosti sa međunarodnim pravom i da nema uporište ni u jednom međunarodno – pravnom dokumentu, šta više Povelja Ujedinjenih nacija kao jedan od najvažniji međunarodno – pravnih dokumenata kroz svoj član 2. stav 4. direktno proklamiran načelo neintervenicije ističući da se „svi članovi u međunarodnim odnosima uzdržavaju od prijetnje ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integiriteta ili političke nezavisnosti svake države“ (Povelja UN, I:2:4). Ako bi na takav način razmišljali o intervencionizmu u međunarodnim odnosima, slijepo slijedeći pravnu normu onda bi bilo koja intervencija koja ide na uštrb suvereniteta jedne države bila nelegalan i nelegitimna.

No, postavlja se da li mi taj način prihvatimo i legaliziramo nasilje i da li je međunarodno humanitarno pravo, kao korektor ponašanja strana u sukobu, u kontradiktornosti sa svojom osnovnom svrhom, ciljem i misijom? Pored toga postavlja se pitanje etike / moralnosti u međunarodnim, međudržavnim, međuljudskim odnosima. Da li je moralno i ljudski nijemo gledati kako suverena država vrši direktno nasilje nad svojim stanovništvom i krši osnovana ljudska prava, da li se je u toj situaciji moralno pozvati na državni suverenitet i načelo neintervencije? U konkretnom slučaju da li je moralno i odgovorno nijemo posmatrati situaciju u Siriji dok tiranski, fašistički, diktatorski režim Bašara al Assada vrši masovne zločine i ubistva na svojim stanovništvom.

Odgovore na ova pitanja ćemo pokušati dati u nastavku teksta analizirajući različite poglede na pitanje intervencionizma u međunarodnim odnosima.

Kada je humanitarna intervencija dozvoljena?

Humanitarna intervencija, pojam i aktivnost koja je sama po sebi kontroverzna bez obzira da li bila pokrenuta ili ne. To je jedno od najosjetljivijih i najkompleksnijih političkih pitanja današnjice na koje ne postoje jednostavni i konkretni odgovori. U teorijskim, a i političkim krugovima najčešće je definišu kao „snažnu akciju preduzetu od država uključujući i upotrebu oružane sile prema ili u drugoj državi bez pristanka njene vlade, sa ili bez odluke Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija u cilju sprječavanja ili zaustavljanja brutalnog, masovnog nasilja nad ljudskim pravima ili međunarodnom humanitarnom pravu.“ (Savić; 2007:23)

Kao jedno od najvažnih globalnih društveno – političkih pitanja humanitarna intervencija je još jednom uspjela da zavadi tradicionalne škole mišljenja unutar međunarodnih odnosa pa tako imamo različite teorijske poglede na pitanje intervencionizma. Pristalice teorije međunarodne društvene solidarnosti su kategorični kada je u pitanju intervencionizam čvrsto zastupajući stav da „države imaju legalno i moralno pravao i obavezu da intervenišu u izuzetnim slučajevima kada se ne poštuje minimum humanitarnih standarda, a suštinu njihovog stava čini ideja o prošitivanju osnovne uloge i svrhe Ujedinjenih nacija na zadatke zaštite ljudi“ (Savić; 2007 :25)

Promatrana iz liberalističkog ugla humanitarna intervencija je opravdana, a opravdanje je poprilično jednostavno postavljeno i polazi od toga da ukoliko vjerujemo o osnovna ljudska prava, dakle ona prava koja apriorno pripadaju svakoj osobi samom činjenicom da je ona ljudsko biće, „moramo vjerovati da se ona moraju štiti univerzalno i činiti šta god možemo da ih očuvmo.“ (Simedić; 2009:272)

Ovakva liberalistička konceptualizacija nalazi uporište u analogiji Pitera Singera koji je ovu dilemu da li intervenisati uporedio sa dilemom da li treba pomoći nepoznatom djetetu koje se davi ako takva pomoć ne ugrožava pomagaća. Ovakva Singerova postavka po kojoj on odgovornim za djelovanje smatra svakog ko je u stanju da djeluje postat će jedan od tri liberalistička pristupa „koja povezuju ljudsku patnju sa univerzalnom dužnošću da se djeluje“. Pored toga liberali uporište za intervenciju odnosno odgovornost za djelovanje čitaju iz međunarodnog prava i teorije pravde Džona Rolsa. Kada je riječ o pristupu utemeljenom na međunarodnom pravu on svoje utemeljenje nalazi u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, tačnije u članu 28. deklaracije koji kaže „svako ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem prava i slobode objavljeni u ovoj Deklaraciji mogu biti potpuno ostvareni“.(Univerzalna deklaracija UN-a, 28) Sa druge strane kada je riječ o pristupu koji je utemeljen na Rolsovom principu pravde, koji se opet sam po sebi temelji na dva principa, principu slobode, „gdje svako ima prava na jednake fundamentalne slobode uključujući i političku slobodu, slobodu da se učestvuje u političkom procesu, religijsku slobodu, slobodu govora i okupljanja, kao i slobode povezane sa vladavinom prava – uključujući i zaštitu tjelesnog integriteta“ , i principu jednakih mogućnosti koji isključuje svaki vid klasnih ili porodičnih, a zašto ne i rasnih, etničkih ili nacionalnih razlika, već poziva na jednake mogućnosti i izglede za sve ljude, on se može primjeni na svjetski nivo.

Pored svega nevedenog opravdanost intervencionizma se može dovesti i u vezu sa konceptom ljudske sigurnosti, koji se prvi put spominje dvadesetih godina prošlog stoljeća u UN-ovim a posebno izvještaju UNDP-a iz 1994. godine, koji ljudsku sigurnost definira kao kao “stanje u kojem su ljudi oslobođeni od trauma koje opterećuju ljudski razvoj, ljudska sigurnost znači, kao prvo, sigurnost od takvih hroničnih prijetnji kao što su glad, bolest i represija, a kao drugo, znači zaštitu od iznenadnih i štetnih poremećaja svakodnevnice – bilo u domovima, na radnim mjestima ili u zajednicama“, i koji je kao takva podređen suverenitetu države. (UNDP, 1994:23,u Smajić 2012)

Da ovakav stav ne bi bio shvaćen kao onaj koji zanemaruje državnu sigurnost vratit ćemo se na tezu da državni i individualni suverenitet moraju biti u ravnoteži, te stoga i ljudska sigurnost mora biti u vezi sa državnom sigurnošću, šta više ona je neodvojiva od države jer se država pojavljuje kao garant ključnih elemenata sadržanih u konceptu ljudske sigurnosti. No, šta se dešava kada država zanemari ljudsku sigurnost, kada stanovništvo trpi ozbiljnu štetu koja je rezultat unutrašnjih sukoba uzrokovanih ekonomskom nesigurnošću, zdravstvenom nesigurnošću, ekološkom nesigurnošću, političkom nesigrunošću, represijom i nesigurnošću zajednice?

Jasno je da se u tom slučaju sukobljavaju dva koncepta, koncept ljudske sigurnosti i državnog suvereniteta, a pravo pitanje je kome u toj situacoji dati prednost ljudima ili državi, moralu ili interesima kao trečoj kategoriji. S razlogom u ovu raspravu o intervencionizmu uvodimo ovu kategoriju interesa, jer vrlo često oni, kako je to praksa pokazala, bivaju elementom prevage u odluci da li intervenitrati ili ne. Šta više uz probleme finasiranja, materijalnih resursa i bojazi od stradavanja vlastitogog osoblja, nepostojanje strateških nacionalnih i globalnih interesa za intervenciju se sve češće istiće kao glavni razlog protiv intervencije. Praksa iz Afganistana, Iraka, Sudana, Somalije, Ruande, Bosne i Hercegovine, Libije, Sirije, Malija nam pokazuje da su interesi zapravao ključni elemnt na tasu vage na kojem se vaga odluka da li intervenirati i zaštititi ljudska prava.

Međunarodna, svjetska zajednica je upravo u ovim kriznim područjima testirala svoje pristupe i pokazala svoje pravo lice. Na prijeru Irka se vidjelo da se može intervenirati i bez saglasnosti Vijeća sigurnosti, da ne ulazimo u raspravu o stvarnim razlozima za ovu intervenciju, dok su primjeri Ruande i Bosne i Hercegovine najočigledniji primjeri svog licemjerstva i tzv. humanosti međunarodne zajednice kada je šutjela na gnusne zločine čekajući da se u tim područjima desi genocid kako bi reagovala i ukazala se kao veliki spasioc i zaštitnik ljudskih prava.

Sve su prilike da isti genocidni scenariji očekuje i Sirijuju. Sirija je i dalje poprište najkrvavijih sukoba, u Siriji se se dešavaju masovna ubistva svijet i međunarodna zajednica i dalje nijemo posmatraju masovne zločine koje vrši vlada jedne suverene države predvođena tiraninom, diktatorom Bašarom al – Assadom, na taj način prečutno odobravajući zločine tog režima.

Zaključak

Državni suverenitet implicira odgovornost vlasnika suvereniteta tj. države da zaštiti svoje stanovnike i obezbjedi poželjni nivo sigurnosti u svim njenim dimenzionalnim oblicima. Ukoliko njeno stanovništvo trpi štetu, koja je rezultat unutrašnjih sukoba, nasilja, represije i ukoliko država odnosno njena vlast posegne za nasiljem, te sisitemski krši ljudska prava, ukoliko je primjetan gubitak ljudskih života sa postojanjem genocidne namjere sa ili bez nje, gubitak koji je rezultat nemarnog postupanja države ili zanemarivanje ili nesposobnost države da ga spriječi, ukoliko je prisutno etničko čišćenje bilo da je izazvano ubistvima, prisilnim istjerivanjem i terorom međunarodna zajedenica i svijet su odgovorni da djeluju – intervenišu (United Nations, 2004 paraf 13 : u Glušac 2010).

Međunarodna zajednica i svijet od Sirije ne smiju napraviti novu Ruandu i Bosnu i Hercegovinu. Intervencija u Siriji mora biti brža i efikasnija u protivnom međunarodna zajednica i svijet će biti glavni krivci za tragediju sirijskog naroda.

Literatura

  • Davorka, Matić – Robert, Mikac (2010), Humanitarni intervencionizam: etička, pravna i sigurnosna pitanja u 21. stoljeću, Polemos br.13. dostupno na: https://www.google.hrcak.srce.hr/file/96424
  • Ilija, Vujaćić – Čedomir, Čupić (2009), Konslolidacija demokratije – 20 godina nakon pada Berlinskog zida, Zbornik radova, Beograd, FPN, KAS.
  • Jovan. Ćirić (2008), Suverenitet u savremeno doba, filozofija i društvo, orginalni naučni rad, dostupno na:

http://www.ceeol.com/aspx/getdocument.aspx?logid=5&id=3712c08e15144dfbb6bb2d1023e8cd05

  • Luka, Glušac (2010), Humanitarne intervencije u konceptu ljudske bezbjednosti, BZP, dostupno na:

https://www.google.kms2.isn.ethz.ch/serviceengine/Files/ESDP/…/Chap8_SERB.pdf

https://www.googlemeipf.rs/…/HUMANITARNAINTERVENCIJA-Institut-za-pravo-i-finan

Posts Carousel

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked with *

Latest Posts

Top Authors

More authors